Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9649
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » FELJTON Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi [2]

FELJTON Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi [2]

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 28.08.2010. 06:57

DIO DRUGI

2. Što je bila Bosna i Hercegovina unutar SFRJ?

Često se može čuti definicija, gotovo formula Bosne i Hercegovine koja je zapisana u studenome 1943. godine u Rezoluciji ZAVNOBiH-a. Tamo piše da BiH nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska” ⁹.

Mnogi i danas rado citiraju tu lepršavu formulaciju ne vodeći računa o kontekstu njezinoga nastanka, kao i činjenici da se život uvijek bitno razlikuje od rezolucija, a najviše od onih koje u sebi sadrže pravednost i plemenitost. Posebno velik je raskorak između takvih rezolucija i totalitarne vlasti.

Komunisti su poratnim terorom i strahovladom u BiH vrlo brzo Rezoluciju lišili svake plemenitosti i prokazali je kao cinizam na razini Kočićevog junaka Davida Štrpca koji je svojevremeno pred austro-ugarskim sudom cinično ustvrdio da njiva nije “ni Davidova, ni carska, ni spahijska”. Slijedom toga moglo bi se reći da BiH od 1945. do 1990. nije bila “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska” nego komunistička, odnosno Titova! To potvrđuje i još uvijek prisutan “Titoizam” u BiH. U novinskom prilogu kojim je obilježena 22. Godišnjica Brozove smrti istaknut je naslov “BiH je bila Titova svojta”, a kao ilustracija postavljen je grafit “Tito je Bog” ^[10]. Unatoč Rezoluciji, na zasjedanju ZAVNOBiH-a su višekratno isticane “posebne zasluge” srpskog naroda i njegova “vodeća uloga” ^[11] , a prvi predsjednik tog Vijeća bio je Vojislav Kecmanović, liječnik iz obitelji pravoslavnih svećenika ^[12].

Tako je uspostavljena simbolična veza ZAVNOBiH-a sa srpskom tradicijom i srpskim narodom. Što je značila “vodeća uloga” srpskog naroda vidjelo se po završetku rata kada je muslimanima uskraćena mogućnost nacionalnog izjašnjavanja (kao Muslimani), a Hrvati su dobili status treće(razredno)ga naroda^[13].

Svaka artikulacija hrvatstva poistovjećena je s ustaštvom, a na prostorima nastanjenim većinskim hrvatskim stanovništvom, kao što je zapadni dio Hercegovine, sustavno je provođena represija, iz nje izvedena negacija identiteta a konačan učinak bilo je društveno i gospodarsko uništenje. Ni muslimani nisu, u skladu s Rezolucijom, priznati kao nacija, nego im je “dopušteno” da se opredijele što žele biti po nacionalnosti. Pri tome se računalo da će narod poći za muslimanskim komunističkim vodstvom, koje se uglavnom izjašnjavalo pripadnicima srpske nacionalnosti. ^[14]

Zauzvrat, muslimani su bili amnestirani od ustaštva koje je ostavljeno u nasljeđe Hrvatima-katolicima. Komunističko vodstvo konstituiralo je jugoslavensku federalnu jedinicu Bosnu i Hercegovinu kao “rezultat današnjih osobenosti i potreba”, odnosno kao politički interes, a ne “povijesnu datost”.

Moša Pijade, Rodoljub Čolaković, Todo Kurtović i drugi komunistički ideolozi i funkcionari govorili su o Bosni i Hercegovini kao “posebnoj republici” koja nije nacionalna država ni jednoga naroda. BiH je po njihovom mišljenju “zdravo vezivno tkivo bratske zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. Tvrdili su da BiH nije moguće podijeliti jer “u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredijeljeni”. Naglašavali su i opasnost od pokušaja stvaranja neke posebne bosanske nacije i smatrali da će ona nužno biti antisrpska i antihrvatska, jer će po logici tražiti cijelu BiH za sebe.^{[18 ]}Bosna i Hercegovina je konstituirana voljom, “vodećom ulogom” i interesom srpskog naroda koji je dominirao partizanskim komunističkim pokretom u Jugoslaviji, a posebno u BiH te ratne 1943. godine. Smisao njezinog stvaranja bio je u jačanju Jugoslavije, rušenju NDH, pridobivanju muslimana na svoju stranu, onemogućavanju obnavljanja ili stvaranja održive hrvatske federalne jedinice (Banovina Hrvatska) i kontinuitet srpskog etničkog prostora. BiH je prije svega zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa. Stvorena je da bi što više učvrstila novu federativnu Jugoslaviju. Srpski politički interes bila je Jugoslavija. Srbi kao “žrtve i pobjednici” u ratu nisu se htjeli vratiti na poziciju iz 1939. i priznati Banovinu Hrvatsku.

Unitarna Jugoslavija nije bila moguća, zato su formirane federalne jedinice pri čemu je srpski etno-nacionalni interes i prostor zaštićen načelom konstitutivnosti. Srbi su bili jedini konstitutivan narod u SR Srbiji, jedan od dva (kasnije tri) konstitutivna naroda u BiH i jedan od dva konstitutivna naroda u SR Hrvatskoj.

Odnosi unutar jugoslavenske federacije doveli su i do promjena u BiH. Politički zaokret u pravcu usklađivanja stvarnih odnosa u društvu s definicijom BiH iz Rezolucije ZAVNOBiH-a započeo je šezdesetih godina XX. stoljeća, kada je, barem formalno, promijenjen položaj BiH kao i njezinih naroda. Josip Broz je na proširenoj sjednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (IKCK SKJ) u ožujku 1962. upozorio na jačanje nacionalizma te je rekao: “Valjda nećemo upotrijebiti Armiju da nam čuva naše unutrašnje jedinstvo. Komunistička partija je faktor koji treba da to radi”. Dodao je da republike nemaju razloga bojati se za nacionalne i druge interese, jer “Mi smo tu”. Kardelj je tada upozorio da u “borbi protiv nacionalizma, partikularizma i šovinizma”, ne bi trebalo “pod firmom antirepublikanizma i lažnog jugoslavenstva”, afirmirati jedan drugi nacionalizam.^[19]Radilo se o afirmaciji srpskog nacionalizma, centralizma i unitarizma maskiranog u jugoslavenstvo. Politika kakvu je javno zagovarao Kardelj ugrađena je u ustavne odredbe 1963., a dodatno je legitimirana na Osmom kongresu SKJ održanom u prosincu 1964. ^[20]

Republike nisu imale pravo same artikulirati nacionalnu politiku. To je mogao samo Politbiro, odnosno Broz i vrh Partije. Međutim, političke blokade i neuspjele reforme dovele su u pitanje i samu opstojnost federacije. Jedna od mjera za jačanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) bila je i promjena politike u SR BiH. Promjena se zasnivala na obuzdavanju srpskog nacionalizma, smanjenju represije prema Hrvatima i njihovoj integraciji u društvo te konačno priznanju muslimana kao nacije.^[21]Josip Broz je inzistirao na “punom identitetu” i samostalnoj poziciji BiH, objašnjavajući da je ona “centar Jugoslavije” i kao takva važna za stabilnost države.^[22] Odlukom CK SK BiH u siječnju, odnosno svibnju 1968. vjersko-narodnosna (etnička) zajednica muslimana postala je zajednica Muslimana u nacionalnom smislu.^[23] To je potvrđeno ustavnim amandmanima i verificirano na popisu stanovništva 1971. godine. Muslimani su na popisu 1971. u većini prihvatili novi nacionalni identitet pa se 39,6% stanovništva SR BiH izjasnilo Muslimanima. Srba je bilo 37,6%, Hrvata 20,6% i Jugoslavena 5%.²⁴ Reforme započete šezdesetih i događaji s početka sedamdesetih, dali su rezultate u ustavnim amandmanima i konačno su potvrđene Ustavom iz 1974. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija definirana je kao savezna država, “zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika”, a republike su postale “države zasnovane na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi”.²⁵

(nastavlja se...)